Donald Debeljak za neke je momak s puno ideja i planova. Oni koji ga znaju kažu da je "opsjednut" perfekcijom i detaljima. Životopis mu je duži i bogatiji od mnogih koji mu po godinama daleko odmiču. U razgovoru duhovit i pristojan (jedan je od onih iz bečke škole bon-tona). Sa druge strane je pak ozbiljan, odgovoran i svakako osoba u koju se možete pouzdati. Završio je matematičku gimnaziju u Zagrebu, te potom upisao studij kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. No život ga je odveo nekim drugim putevima, za koje i sam kaže da ne zna gdje će završiti. Danas je glavni urednik magazina Digital Foto, te stručni suradnik u časopisima T3 i Hi-Fi Choice. Zanima li Vas i dalje tko je sve Donald, pridružite nam se u nastavku ovog razgovora.

Tko je Donald Debeljak?

Trenutno glavni urednik Digital Foto magazina i član uredničkog kolegija T3 i Hi-Fi Choice magazina. Dugogodišnji zaljubljenik u fotografiju i film, ali i u sve druge vidove vizualne umjetnosti.

Kako ste se vi našli u novinarsko - fotografskim vodama?

Počeci igre s novinarstvom datiraju sa prijelaza iz srednje škole na fakultet. Onda sam počeo, posve amaterski pisati za neke časopise dok je fotografija cijelo vrijeme bila tu negdje, više kao hobi no kao posao. Jedan dan mi se posrećilo, pružena mi je prilika, probni rok u tiskovinama koje se bave fotografijom i gadgetima. Šefovima se očito svidjelo, pošto sam još uvijek tu i tri godine kasnije. Hobi je postao posao i zabava je zagarantirana...

Spomenuli ste mi prije intervjua, da tek sada u 50-om broju je na naslovnici izašla fotografija hrvatskog autora. Zašto tek sada?

Trebalo mi je neko vrijeme da pohvatam sve finese uredničkog posla, a onda mi je bilo logično da pričekam neki okrugli broj, obljetnicu, da dodam na težinu slavlja. A trebalo je i malo pregovarati s principalima, i njih treba uvjeriti da je fotografija dovoljno dobra za naslovnicu, posebice kada se uzme u obzir ideja da naslovnica bude bez ikakvog teksta. Nije bilo lako pronaći sliku koja može iznijeti naslovnicu sama no vjerujem da smo uspjeli, točnije uspjela je slika Marka Vrdoljaka.

Zar ne postoji "dovoljan" broj domaćih majstora?

Ima ih i više no dovoljno no uvijek postoje neka ograničenja, kako s financijske strane tako i sa strane kvalitete, postoje pravila koja se moraju slijediti da bi naslovnica bila uspješna. Već neko vrijeme radim na razradi projekta predstavljanja hrvatskih fotografa, što neki od fotografa i znaju, kroz koji bi u svakom broju prikazivali izbor iz rada pojedinog fotografa. Priprema dugo traje s obzirom na moju opsjednutost nekim detaljima koje želim riješiti prije pokretanja, a i na kroničan nedostatak vremena.

Gdje se nalazi Hrvatska fotografija u odnosu na svijet?

Po mom mišljenju kvalitetom iznimno visoka, posebice pogledamo li „mlade nade", fotografe koji tek grade svoj ugled i ime. Na majstore starijeg doba uopće ne treba trošiti riječi, kad se vidi popis izložaba svakog od njih, jasno je - u samom su vrhu. Ima još puno posla na promicanju hrvatske fotografije na svjetskom nivou, no i za to će doći vrijeme.

Možeš li za naše čitatelje izdvojiti nekoliko fotografa čije radove posebno simpatiziraš?

Nabrajanje mora započeti s jednim od najvećih majstora svijeta, Helmutom Newtonom, iz čega se može vidjeti kakvom tipu fotografije naginjem.

Spomenut ću samo jednog hrvatskog autora, ravnoteže radi. Stanko Abadžić je čitateljima možda najpoznatije ime, njegova serija aktova me svakim pogledom iznova oduševljava. Da nastavim dalje s nabrajanjem ovaj intervju nikada ni ne bi završio, mnogi su mi dragi fotografi, s time da mnogi od njih nisu obrazovanjem fotografi već samo zaljubljenici čije su fotke zapanjujuće.

Gospodin Lupino i njegove fotografije?

Moram priznati da ne mogu shvatiti neke od Lupinovih projekata, a nisam se ni previše trudio. Zaslužio je da mu se oda počast za promoviranje fotografije i priznati da je izvrstan marketinški stručnjak. Na trenutke mi se čini da se više bavi reklamom no fotografijom samom, no i to se pomalo mijenja. Zadnjom knjigom vratio se, po meni na područje koje mu ponajbolje leži - portrete.

Osim poslova vezanih uz časopise i fotografiju vaše se ime često spominje i uz razne filmske festivale. Zanima vas film, što točno?

Zanimanje je krenulo od gledanja ogromnih količina filmova, iz svih mogućih i nemogućih izvora, pa se to proširilo i na filmske festivale. Počeo sam kao gost, da bi prešao u volontera i polako napredovao po ljestvici odgovornosti. To iskustvo je i danas neprocjenjivo, neke organizacijske sposobnosti ponajbolje se stječu u praksi.

Ako se ne varam u kratkom filmu Srokani Werder autora Tome Zidića Vi ste radili kao snimatelj tona. Jeste li bili zadovoljni sa svojim djelom posla?

Rad na Tominom filmu je bio nadasve gerilskog karaktera, snimalo se svakako, bez neke normalne opreme. A s obzirom na posao koji sam u to vrijeme radio, nisam čak ni odradio cijeli film, već samo neke njegove dijelove. Uzmemo li u obzir da se oprema sastojala od jednog mikrofona na pecaljki i podešavanje ulaznog tona na samoj kameri, bez vremena i mogućnosti za ikakvu postprodukcijsku obradu, lagao bi kad bi rekao da nisam zadovoljan s dijelovima koje sam ja radio. Da je to moglo biti daleko bolje i kvalitetnije je činjenica, no za gerilski način rada, sasvim zadovoljan.

Imate li ambicija tako nešto ponoviti?

Ne znam, iskreno. Radio sam i neke druge sitnice oko filmova, jedna od onih na koje sam iznimno ponosan je kratak rad kao asistent kamere nedavno preminulom Vedranu Šamanoviću na filmu Miroslava Mikuljana. Uz to, okušao sam se malo i u produkciji, na filmu Gorana Deviće, radio sam kao asistent produkcije. Sve je to zabavno i ispunjujuće no osnovni je problem što takav posao traži izdvajanje mnogo vremena koje ja nažalost trenutno nemam.

Postoje li ideje za neki vlastiti autorski film?

Postoji ih nekoliko, od scenarija nastalih na radionici scenarija u Kino klubu Zagreb pod vodstvom Pave Marinkovića do većeg broja ideja koje se već godinama motaju po glavi no nikako da se krene u realizaciju. Ista je stvar i s nekim fotografskim projektima koje želim napraviti no konstantno odgađam početak rada, nikako da organiziram vrijeme...

Kakav je Donald privatno?

Možda je to više pitanje za ljude koji me znaju, teško ja mogu nešto suvislo reći.

Gdje se vidite u budućnosti? Fotografija, film, novinarstvo, nešto sedmo...

Tko zna, sklon sam vjerovati da će fotografija biti i dalje tu, no tko zna kamo će me odvesti, do sada sam već preskakivao između naizgled nespojivih stvari, ne znam kamo će me daljni razvoj situacije odvesti...

Hvala na razgovoru!